Piše: Vedad Alibašić
Podjela bodova u Torontu poslije vodstva kojeg smo držali 57 minuta podsjetila je na Beč
i Ernst Happel Stadion hladnog 18. novembra prošle godine.
Obe utakmice imale su imperativ pobjede, imperativ nošen čudima koja se dešavaju onima koji ih zasluže.
Nakon (realno) iznenađujuće dobrih rezultata u kvalifikacijama do posljednje utakmice sa Austrijom,
te epskih penal serija sa Walesom i Italijom, apetiti su porasli.
I sada, kao i poslije Austrije, valja namiriti mečku!
Samo sada, u neopisivo komfornijoj situaciji, treba spustiti loptu i shvatiti da je mečka do 24.6. i
meča sa Katarom dovoljno namirena da san pretvori u javu.
SVJESNI SVOJIH MOGUĆNOSTI
Naš Edin Avdić, rahmet mu lijepoj duši, samo kako je on znao i umio
nakon prolaska grupe na Eurobasketu 2025 izjavio je, parafraziram,
da naša (košarkaška) ekipa svoju šansu ima samo bespoštednoj igri u odbrani i skokom u napadu.
Kada bi se ijedan od naših fudbalskih
analitičara poslužio istom semantikom za aktuelni kontekst, možda bi i slika o sinoćnjem rezultatu bila još jasnija, a javnost barem malo zahvalnija.
Limitiranost vezne linije naše reprezentacije po ko zna koji put došla je do izražaja i ponovo izazvala frustraciju. Tahirović, Bašić, Gigović
i Šunjić su igrači sličnih kvaliteta ali i sličnih problema. Niti jedan od navedenih nema (dobar) progresivni pas, čitanje igre, o pravolinijskom kretanju da i ne govorimo. Njihovo razbijanje protivničke igre kroz sredinu je bilo odlično u prvom poluvremenu, Kone i Eustaquio bili su primorani
da preko Millara i Buchanana stvaraju prijetnju koju su naši stoperi bez većih problema otklanjali i potencijalno stvarali priliku za tranziciju.
Sve lijepe riječi u prvom, pale su u vodu u drugom poluvremenu kada smo dopustili kanadskim stoperima (prevashodno Corneliusu) da sa svoje polovine neometano dolazi do dvadeset metara od našeg šesnaesterca. To nas je na kraju
i koštalo primljenog gola. A moglo je i remija.
Amar Memić odigrao je možda i najlošiju utakmicu odkad nastupa za reprezentaciju,
ali ne svojom voljom. Kanadski pressing jednostavno je nešto na šta naša ekipa nema adekvatan odgovor: povratni pas za beka često je zatvoren, dvojac Bašić/Tahirović
previše daleko a prodor naprosto nemoguć. Iako su ga kanadski protivnici izvrsno
zatvorili.
Amarova radna etika i neosporni voljni momenat dovele su do toga da je i dalje imao par sjajnih poteza, poput onog iznuđenog žutog kartona za Johnstona u
jedanaestoj minuti utakmice. Kojeg nismo znali iskoristiti. O tome poslije.
Najveće igračko razočarenje ove utakmice bila je predstava jednodimenzionalnosti Esmira
Bajraktarevića. Od Rumunije i onog vanserijskog gola, Esmir je, čini se, pročitana
knjiga.
U kakvoj god situaciji da se nalazi, okružen bilo kojim brojem igrača, na bilo kojoj udaljenosti od protivničkog gola, poseže isključivo za prebacivanjem
lopte na svoju dominantnu lijevu nogu, uvijek uz bar dva dodira viška.
Dok je se sinoć namjestio, bilans naših i protivničkih igrača ispred kanadskog gola bio je 1:2 u
situaciji u kojoj smo mogli ozbiljno ugroziti Maximea Crepeaua. Bajraktarević je, bez sumnje, jedan od naših najvećih talenata, te bi za njegovo (a i naše) dobro, bilo najbolje da što prije napreduje u segmentu prodora po svojoj desnoj strani i ubacivanja
desnom nogom. Esmir to treba, a trebamo i mi.
Naš najbolji dio ekipe, odbrana, sinoć je, uz par zanemarivih ekscesa, bila na visini
zadatka. Muharemović i Katić su sjajno zatvorili Davida i Oluwaseyia ne dopustivši im nijednu ozbiljnu priliku. Sejo je pored asistencije imao čudesnu intervenciju vrijednu poteza utakmice te pokazao da ga ova ekipa treba kao dodatnog osigurača u odbrani, te, kada okolnosti dopuste, i rješenje u napadu.
Čestitke Jovi Lukiću na sjajnoj partiji i postignutom golu. Osvojenih 9/9 zračnih duela nije jednostavno ni protiv bilo koje selekcije, a kamoli protiv domaćina na Svjetskom prvenstvu pred više od 35 hiljada njihovih navijača. Odlično je iskoristio dobijenu priliku i nema sumnje
će da reprezentacija u budućnosti od njegovih usluga može imati velike koristi.
Igrač kojem je možda i najviše stalo ali se zbog realizatorskih neuspjeha to slabije vidi,
Ermedin Demirović, nije iskoristio situaciju koja bi ovu utakmicu privela kraju a mi bismo
pravili projekcije o tome kako i na koji način bismo mogli i do prvog mjesta u grupi.
Njegova reakcija pred protivničkim golom sugeriše da Ermedin previše razmišlja o tome kako na perfektan
način završiti akciju i donijeti radost navijačima, što je očigledno pogrešna strategija koja njegov reprezentativni golgeterski post dodatno produžuje. Sklon je da ionako veliki teret u datoj situaciji dvostruko poveća i da svoja pleća nepotrebno pretovari.
To rade samo igrači kojima je toliko stalo da urade pravu stvar u pravom momentu za svoju reprezentaciju. Ovim putem
mu izražavam punu podršku u nadi da će finišersko “otčepljenje” doživjeti na ovom Mundijalu.
STRUČNI ŠTAB NIJE ISKORISTIO SVOJU PRILIKU
Dok je Jose Mourinho bio trener Tottenhama, Amazon je odlučio snimiti dokumentarni serijal o njegovoj
epizodi u londonskom klubu. Na jednom poluvremenu, protiv Manchester Citya, legendarni Jose svojoj ekipi je dao do znanja da Zinchenko, Sterling i Walker imaju žute kartone.
Laiku bi to bilo još jedno čitanje statističkog podatka, ali lukavom poznavaocu fudbala to znači: “Ova trojica mogu dobiti crveni karton, a mi igrača više na terenu!” I zaista, u petnaestoj minuti drugog poluvremena,Zinchenko dobija drugi žuti, Tottenham sa igračem više postiže dva gola i odnosi pobjedu.
Ne mogu zamisliti na koji način bi neko poput Josea propustio da iskoristi činjenicu da kanadski desni bek Alistair Johnston,sa žutim kartonom iz jedanaeste minute, mirno provede ostatak utakmice na terenu. Od dolaska na reprezentativnu klupu, Barbarez i ostatak štaba, nisu napravili veću grešku od navedenog propusta da se Johnstona,
na ovaj ili onaj način, izbaci iz igre.
U live-u pred utakmicu Kanada-BiH na kanalu “Mundijal na Neretvi” sam kao prvu odluku koju bih donio da sam na Sergejevom mjestu naveo klupiranje Tahirovića zarad nekog nižeg i dinamičnijeg igrača od njega.
Bilo koja vrsta fudbala koja je brža od onog iz talijanske lige, Tahiroviću predstavlja ozbiljan problem. Njegova najveća mana je orjentacija u prostoru kada je okružen većim brojem igrača. Obzirom na svoju visinu, Tahirović se ne
može pohvaliti ni skok-igrom a ni snagom kojom bi trebao izgurati protivnika. Razumijem potrebu da nastupa protiv ekipa nižeg energetskog tempa, gdje on makar prividno daje na čvrstini i stabilnosti veznom redu, ali protiv Kanade sa Marschom na klupi, kao jednom od trenera Red Bull fudbalske filozofske škole, njegov nastup u prvih 11 mi je u najmanju ruku čudan i nejasan.
Ostaje žal za dva boda koja su 11 minuta prije kraja bila nadomak ruke. Svako (ne)zadovoljstvo je apsolutno opravdano.
Ipak jedan bod, bolji je od nijednog. Realan rezultat obzirom na prikazanu igru, pogotovo u drugom poluvremenu. Odlučujemo
sami o sebi. I to je najbitnije.
Dva žuta kartona u dvije utakmice grupne faze znače odmaranje na trećoj. Po karton u ovoj utakmici od naših dobili su Demirović, Lukić i Katić. Iduću utakmicu igramo 18.6 u Los Angelesu protiv Švicarske. S ovakvim pristupom, teško
ćemo se nositi protiv organizovane i znatno opasnije selekcije kakva je Švicarska.
Na selektoru i stručnom štabu, težak je zadatak. Da li baciti u vodu utakmicu sa Švicarcima te sve snage sačuvati za duel sa Katarom koji bi trebao
biti odlučujući, ili pokušati napraviti iznenađenje i pomrsiti račnue Yakinu i ekipi? I, ono najvažnije, kako
iskoristiti naše najveće oružje, Edina Džeku? Ostaje da se vidi…
FOTO: N/FSBIH
