Piše: Vedad Alibašić
Završeno je drugo kolo Svjetskog prvenstva za B grupu. Stvari su konačno postale jasnije. Bosna i Hercegovina prolaz dalje mora tražiti pobjedom protiv Katara. Bilo kakvom pobjedom. Ne treba ni napominjati da bi pobjeda s većim brojem golova znatno doprinijela našim šansama da pomenuti prolaz obezbijedimo, a još više bi nam pomogla da se psihološki vratimo tamo gdje smo bili prije ovog nesretnog poraza.
NITI JE ŠVICARSKA TOLIKO DOBRA, NITI SMO MI TOLIKO LOŠI
Treba biti realan: reprezentacija Švicarske je mnogo bolja od naše reprezentacije. Mnogo bolja. Ne postoji ništa što Švicarci rade odlično, ali sve ono što rade, rade dobro, i to smo vidjeli sinoć. Razbijanje defanzivnog bloka penetrativnim pasovima, igra u oba pravca, efektivnost i efikasnost izmjena, korištenje slobodnog prostora te nepobitan individualni kvalitet samo su neke od stavki koje ovu reprezentaciju čine izuzetno opasnom. Valja napomenuti, ova reprezentacija Švicarske je „obrisala pod“ Italijom na prošlom evropskom prvenstvu s 3:0 i bila na korak do pobjede protiv finaliste tog prvenstva, Engleske. U obje te utakmice bili su, blago rečeno, bolji rival.
Evidentno je da se i Švicarci nalaze pod velikim pritiskom javnosti. Netom prije nego što su postigli gol, bila je evidentna i njihova nervoza. Još je evidentnija bila njihova nemoć prema našoj lijevoj strani, pa su sve što su napravili, napravili preko naše desne strane. Četiri postignuta gola Švicarci duguju isključivo našem raspadu koji se postepeno dešavao od izlaska Džeke i ulaska indisponiranog Bajraktarevića, a kulminirao greškom Amara Memića i crvenim kartonom Muharemovića.
Oni su samo iskoristili haos koji se uvukao u naše redove. Haos koji smo sami stvorili. Neka nam ova neosporna činjenica bude utjeha. Od nas zavisi kakav će biti protivnik!
STVARNE GREŠKE
Dedić je nesumnjivo igrač većih ofanzivnih nego defanzivnih kvaliteta. Sinoć je to pokazao. Švicarcima nije bilo svejedno kada je lopta bila kod njega, pa su brže-bolje vršili pritisak koji je Amara tjerao da se riješi lopte. Ipak, umor od držanja cijele (da, cijele) desne strane u drugom poluvremenu koštao nas je prvog primljenog gola. Neki bi rekli: Amarova greška.
Ne bih se složio.
Potrošene utakmice protiv Sjeverne Makedonije i Paname su greške. Utakmice u kojima ništa novo nismo vidjeli, probali, naučili, ustanovili. Doveli smo se u situaciju nepotrebnog eksperimentisanja na najvećoj fudbalskoj smotri. Tek smo vidjeli kako funkcioniše 4-2-3-1 zadnjih pola sata sinoćnje utakmice. Šta nas je sprječavalo da to vidimo pred Mundijal?
Ako je već Malić igrao protiv Makedonije, i to nekog hibridnog zadnjeg veznog, zašto nismo vidjeli kako izgleda kada je on desni bek, a Amar Dedić desno krilo? U situaciji kada je Esmir igrač manje, Dedić po desnoj i Memić po lijevoj strani moglo bi biti rješenje protiv nekih ozbiljnijih ekipa, pogotovo uzevši u obzir da Alajbegović svoje najbolje momente bilježi kada uđe s klupe.
Gdje je i šta radi okomiti progresivni pas u našoj reprezentaciji? Ako mene pitate, sinoć je do 91. minute sjedio na klupi. I razumijem zašto je na klupi: selektor bezrezervno vjeruje formaciji s dva veznjaka i dva napadača, a u toj raspodjeli za Ermina Mahmića nema mjesta. A trebalo bi ga biti. U situaciji kada je Džeko na zalasku svoje fudbalske karijere, mi nemamo igrače koji mogu iznijeti sistem koji stručni štab forsira.
Uostalom, Sjeverna Makedonija i Panama – iz kojih ništa nismo naučili – pokazale su da je i naša igra velikim dijelom „provaljena“ od strane protivničkih trenera i analitičara. A najveći neprijatelji trenera i analitike su lucidni ofanzivci. Mi jednog imamo, samo ga, zbog pristupa kakvog smo vidjeli sinoć, ne koristimo.
PLAY BIG, PLAY BiH
Protiv Švicarske smo odigrali čvrsto – ne dobro, već čvrsto – prvo poluvrijeme. U dva navrata uspjeli su napraviti manje probleme našoj odbrani, što je jednom rezultiralo gol-autom, a drugi put našim osvojenim posjedom. Drugo poluvrijeme, kao i protiv Kanade, namijenjeno je za izvlačenje pouka. Sretne sportske okolnosti sinoć nisu bile na našoj strani. Ruku na srce, nismo ih ni zaslužili. Protiv Katara pristup i zalaganje moraju biti onakvi kao protiv Italije. Ako se nadamo prolazu, moramo mu izaći u susret.Nama niko ništa nije dao. Sve što je ova reprezentacija, ova zemlja, ovaj narod koji živi u Bosni i Hercegovini dobio, dobio je svojim radom. Trudom. Željom. Borbom.
Pameću.
Ovaj Mundijal mi smo ZASLUŽILI! Samo ozbiljne face mogu otpisane kvalifikacije privesti onakvom kraju, desetak minuta od direktnog prolaska! Samo jako ozbiljne face mogu izbaciti Wales u Cardiffu na penale! Samo jako, jako ozbiljne face mogu srušiti četvorostruke svjetske i dvostruke evropske prvake u triler penal-seriji! Te face sinoć su doživjele neugodno, ali potrebno triježnjenje. Ono je možda i bilo potrebno da se podsjete ko su i kako su dovde i došli. Od nas i dalje sve zavisi, i to je dobro!
Duga i neprospavana noć su iza nas.
Trenutak istine je ispred nas.
Ovo više nije poker – ostali smo bez čipova.Ovo više nije šah – ostali smo bez figura.Ovo sada je boks-meč u kojem smo satjerani u ćošak, leđima naslonjeni na ugao ringa, u psihološkom „downu“.Jedini izlaz je naprijed, spuštenog garda, jer izlaza nemamo.Moramo pobijediti Katar… i pobijedit ćemo ga!
